Između Starog i Novog Beograda, na potezu između Sava Centra, hotela Hajat i Interkontinental sa jedne strane, Starog Sajmišta sa druge, onog čudovišta što niče na obodima reke sa treće strane i Gazele sa čatvrte, smešteno je naselje koje živi svoj odvojeni život na samoj margini. U ulicama Zarije Vujoševića, Ivana Markovića Irca, Sadika Ramiza, Slavka Šlandera i Dragana Jevtića, smešteno je stotinak kuća, sa toliko (i više) porodica.
Po novobeogradskoj logici, naselje pripada Bloku 18 i jedno je od prvih na ovoj strani reke, nastalo posle Drugog Svetskog rata. Na internetu nema mnogo podataka o naselju. Sve što sam uspela da pročitam nalazi se na forumima, a od prošle godine, portali su puni informacija u vezi sa rušenjem ovog dela grada i velikim planovima u okviru još većih projekata, o kojima se toliko govori u poslednje vreme.
Iz ovih razloga, pre nekoliko dana, otišle smo u obilazak. Po izlasku iz tramvaja, iz gradske gungule koja obično bude nepodnošljiva posle 17h, na samo nekoliko koraka od tramvajske stanice, ulazimo u jednu od uskih ulica u kojima vlada potpuno drugačija atmosfera. Ona seoska, sa sve tišinom i cvrkutanjem ptica. Potpuni osećaj da se nalazite bilo gde, samo ne preko puta Sava Centra.
U naselju žive mahom Romi. Nisu preterano oduševljeni što se obe motamo tuda sa fotoaparatima. Malo su radoznali, a malo i neprijateljski nastrojeni i grubo nas pitaju zašto i šta to slikamo. Smireno odgovaramo da samo želimo da saznamo šta će se ovde dešavati u skorijoj budućnosti i uključujemo ih u razgovor. Dok su jedni načuli da će rušenje početi u novembru ove godine, drugi su iznenađeni informacijom o bilo kakvom rušenju.
Svaka kuća ima svoje dvorište sa voćnjakom, cvećem ili baštom. Dok kokoške životare i trčkaraju po dvorištu, iznad sklepanih krovova kuća uzdiže se naziv hotela Crowne plaza. U praznoj ulici, na stolici, sedi devojčica sa malom kutijom ispred sebe. Nudi nam da kupimo narukvice ili cipele, broj 37.
Toplo je, sunčano i tiho, a jedini zvuci su zujanje muve i lavež psa na lancu. Ovu idiličnu, seosku atmosferu, s vremena na vreme poremeti tramvaj kada protutnji ka Starom železničkom mostu. Kuće su stare i oronule, u prilično lošem stanju i izgledaju kao da su u dosluhu sa svim tim zelenilom i krošnjama dok ih kriju i štite od pogleda takozvanog običnog sveta. Na obodima, gde prestaje zelenilo a počinje beton, divljaju male deponije čiji sadržaj dodatno raznose lokalni psi.
Dok nešto prčka oko auta, u svom dvorištu, upoznajemo Miloja Antića. Živi ovde već 50 godina i kaže da o tom rušenju pričaju od kada zna za sebe i da od toga nema ništa. Baš su pre neki dan dolazili neki Crnogorac i Engleskinja, da se raspitaju o tome. A vi, za koji list pišete? Hajde uđite da vam pokažem moj atelje, ja se bavim naivnom umetnošću. Evo ovde sam naslikao svog komšiju Radoša sa švalerkom mu Severinom. Evo slikajte, ovo je moje cveće. Ubrzo nam se iz dubine dvorišta, pridružuje i gospođa. A šta kažete, za koje novine pišete?
Atelje je mala šupa sa dva kreveta, stolom za kafu i nekim nabacanim delovima nameštaja. Po zidovima okačeni crteži. Gole žene na motorima, konjima, sa obaveznom crkvom u pozadini; Tito, po koji današnji političar, sveci i kraljice estrade. Naiva. Nudi nas kafom, i iako bismo možda i ostale da čujemo šta Miloje i gospođa imaju da kažu, uskoro će zalazak sunca, a moramo još na Gazelu da odemo. Do kapije im objašnjavamo da ne pišemo za novine, već za sebe, a on nam kaže da je oduvek mešao latinicu i ćirilicu. Pozdravlja nas uz želje da se obe udamo.
Kod Geneksa se već crveni, počeo je zalazak i na brzinu odlazimo na most. Fotografišemo naselje i Beograd sa mosta i polako krećemo kući. Iz žbunja nas zaustavlja stanovnik 18. bloka, nezadovoljan našom prethodnom radnjom i zahteva da obrišemo fotografije, ali uspevamo da izbegnemo i ovu situaciju. Posle nekoliko stotina metara, ponovo smo međ’ ljudima, u autobusima i tramvajima.
Dok se vraćam kući, prisećam se da mi je drugarica pričala da je devedesetih živela tamo, u staroj kući koju su iznajmili za male pare. Dobre su bile žurke i po lepom ga pamti. Bronks, tako je zvala svoj kraj.
Fotografije iz teksta delo su Ivane Karić iz Fotosinte3a-e
Tekst – Majus
Više fotografija pogledajte na FB stranici.
Tamo mi je majstor. Automehanicar. Lopuza jedna. Pored takvih ljudi najpametnije mi je bilo da prodam kola. I prodao sam ih. Da ga je**m u usta skrbava!
Uvek me je tamo odusevljavao onaj „soliter“ bez fasade na samom ulazu od 4 sprata. Samo blokovi i malter a ves svuda visi.
Sviđa mi seSviđa se 2 people
Hahaha! Da, sve oronule fasade i automehaničarske radnje.
Sviđa mi seSviđa se 1 person
Poput nekog izgubljenog svijeta u svijetu 🙂 Ali atelje je šou i umjetnost 😀 Inače, ovakva naselja su prepuna živopisnih likova. Tačno da sjedneš i da napišeš roman.
Sviđa mi seSviđa se 2 people
Pravi izvor inspiracije. Ko zna kakvih tu sve priča ima 🙂
Sviđa mi seSviđa se 1 person
Ali baš. Vjerujem da možeš romane i romane napisati 🙂
Sviđa mi seSviđa se 1 person
Iako obozavam sve tvoje priče, ova me se nekako posebno dopala. Preslatko putešestvije. I jedan običan čika Milojev dan 😄
Sviđa mi seSviđa se 1 person
Hvala LaPetite ❤️
Sviđa mi seSviđa mi se
Dokaz da se i u sopstvenom gradu može biti turista, i da takva putešestvija često mogu biti uzbudljivija od onih pravih… Živopisno, kao i uvek! 😉
Sviđa mi seSviđa se 2 people
Hvala makaronice :*
Sviđa mi seSviđa se 1 person
Lep tekst… Blok 18 je cesto bio predmet konkursa. Beogradska opera je predvidjena na toj lokaciji jos 1968. Konkurs za Novi Beograd 1986. posebno aktivira tsj prostor velike vrednosti i integrise u gradsko tkivo, brojna istrazivanja Urbanistickog zavoda i prof. Perovića… Medjutim jos pocetkom XX veka tu je predvidjen barokni park!!! Posto je na obliznjem Statom sajmistu stradalo puno ljudi i Blok 18 ostaje „netaknut“. Samo je izhradjen spomenik zrtvama holokausta. Puno podataka o lokaciji ima u urbanistickim studijama iz ’60tih i 70tih ali je prostor do danas ostao „netaknut“…
Sviđa mi seSviđa se 1 person
Volela bih da istažima detaljnije o ovome, ali su na internetu dostupne površne i oskudne informacije. Ako imate neku preporuku i naslov, dobro će doći. Hvala na komentaru.
Sviđa mi seSviđa mi se
Ako na mene misliš kada kažeš da imaš ortakinju koja je živela tu, mogu samo da dodam da tokom te dve godine nismo zaključavali kuću, a da su nas ljudi redovno pitali zašto ne zaključavamo i da li je sigurno. Ispada da smo tu imali bolje komšijske odnose nego sa vojnim licima na Zvezdari.
Sviđa mi seSviđa mi se
Na tebe uvek mislim 🙂
Sviđa mi seSviđa mi se